Danas, 21. februara, kao i svake godine, obilježavamo Međunarodni dan maternjeg jezika. Ovaj praznik redovno proslavljaju zemlje, članice UNESCO-a, sa ciljem da se ukaže na značaj i zaštitu jezične raznolikosti, kulture i suživota.Kako je došlo do obilježavanja ovog važnog datuma?UNESCO je 1999. godine 21.FEBRUAR proglasio Danom maternjeg jezika, kao sjećanje na nedužne pakistanske studente koji su 1952. godine izgubili svoje živote protestujući i boreći se za svoj maternji jezik.
Njihova borba za sopstvene ideale, za svoj jezik kao nacionalni, kulturni i lični identitet, svima treba biti opomena da se moramo boriti za opstanak, razvoj i afirmaciju maternjeg jezika.Bogato jezično naslijeđe u Bosni i Hercegovini, upotreba i stvaranje na jezicima triju naroda i više nacionalnih manjina razlog su da se taj dan obilježava širom Bosne i Hercegovine.
Među jezicima triju naroda koji žive u BiH poseban značaj danas pripisujemo bosanskome jeziku, našem maternjem jeziku, jeziku koji ima svoju bogatu i dugu historiju postojanja i razvoja, od srednjeg vijeka pa do savremenog doba, ali ga isto tako mnogi nisu priznavali, nazivali su ga različitim imenima – svim osim bosanskim – neosnovano, nepravedno.
Davne 1850.godine sastali su se u Beču uvaženi jezikoslovci iz Hrvatske, Srbije i Slovenije, bez predstavnika iz Bosne, bez predstavnika iz reda govornika bosanskoga jezika. Napraviše dogovor o zajedničkom književnom jeziku Južnih Slavena. Odlučeno je da “južno narječje” , narječje Bosne, bude osnovica tom zajedničkom jeziku. Paradoks sporazuma u Beču nije u činjenici što su Srbi i Hrvati za osnovu svoga novog jezika uzeli bosanski jezik, već u činjenici da to nisu jasno kazali.
O tome jasno i glasno progovara fra Antun Knežević, čuveni bosanski fratar, u svome tekstu iz 1870. godine, u kojem kaže: ”Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine, uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim, a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se… Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda.”Bosanski jezik dočekao je pravdu tek potkraj prošlog stoljeća, ali ne smijemo zaboraviti prošlost i borbu koju je prošao!
Čuvajmo naš jezik, njegujmo ga i volimo, jer jezik je dio nas!Naši učitelji i nastavnici trude se svakodnevno razvijati svijest o jeziku kao identitetu svakog pojedinca i razvijati ljubav učenika prema maternjem jeziku, a pogledajte dio današnje atmosfere i aktivnosti naših vrijednih učenika u školi povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika!