„Knjige su naočale kroz koje gledamo svijet!“
(Eduard von Feuchtersleben)
U okviru realizacije projekta „Podrška bibliotekama osnovnih škola radi jačanja jezičko-komunikacijskih kompetencija“ učenici IX-1 razreda naše škole pokazali su kako u obradi lektire, kao i književnih djela uopće, mogu poboljšati svoje jezičke i komunikacijske sposobnosti koje su im potrebne za kvalitetno obrazovanje, ali i za cijeli život.
Nakon čitanja zbirke odabranih pripovijetki „Duga“ (Dinko Šimunović), uz unaprijed date upute nastavnice, učenici su 2 časa lektire realizirali kroz različite aktivnosti.
Prvi čas učenici su tehnikom „Veliko 4“ (4 ključna pitanja o pročitanom), predstavljenom u Prezi prezentaciji, govorili o događajima, likovima i idejama pripovijetki („Duga“, „Alkar“, „Muljika“, „Rudica“ i „Mrkodol“). Kroz pitanja i odgovore, osim što su predstavili pripovijetke, učenici su izlagali i svoja mišljenja i stavove o istima. Zajednički su zaključili da pripovijedanjem o nesretnim i tragičnim sudbinama žena pisac jasno i snažno poručuje da žene trebaju jednaka prava na život i slobodu kao muškarci. Tako se sasvim prirodno nametnula svevremena tema ravnopravnosti žena i muškaraca. Ova tema poslužila je za aktivnost narednog časa lektire – debata sa tezom: RAVNOPRAVNOST ŽENE I MUŠKARCA – DA ILI NE? Učenici su se odlično pripremili, što je pokazala i realizacija debate. Pojedinci su posebno kroz unakrsna ispitivanja iskazali svoju sposobnost kritičkog mišljenja, branjenja vlastitih stavova i uvjerljivost u govoru. Iako su članovi negacijske ekipe pripremili vrlo zanimljive argumente kako bi dokazali da žena i muškarac ne mogu biti sasvim ravnopravni, ipak je jaču argumentaciju imala afirmacijska ekipa, što je i razumljivo. To je navelo 7 sudija da jednoglasno izaberu kao pobjednika afirmacijsku ekipu, odnosno odbranjenu tezu da ravnopravnost žene i muškarca treba i mora da postoji.
Zbog očekivanih reakcija na težak život i sudbine mladih žena u pripovijetkama, učenici su ranije za zadaću dobili i jedan neobavezan kreativni zadatak – pisali su omiljenu pripovijetku u svojoj verziji, mijenjajući nesretan kraj u sretan. Aktivnost prezentiranja su realizovali tehnikom „Piščeva stolica“ – na posebno pripremljenoj stolici čitali su svoje priče.
